Branko Trstenjački živi svoju 31. obrtničku godinu. Autoprijevoznik iz Varaždina prije tri je desetljeća s jednim „tamićem“ otvorio obrt, sam ga je i vozio što je tada bila jedina zakonska mogućnost. Transporti Trstenjački danas imaju 15 kamiona, od kojih je 12 zapremnine 24 tone , zaposleno je  22 vozača. Voze isključivo na međunarodnim linijama, a sjedište tvrtke je u varaždinskom Jalkovcu.

Sjeverozapad Hrvatske je tradicionalno najjači u domaćem prijevozništvu, a samo Varaždinska  županija ima 486 prijevoznika s više od 3000 kamiona. Po čemu je Branko Trstenjački drukčiji od svojih kolega? Varaždinski prijevoznik puno svojeg vremena i živaca troši na pokušaje poboljšavanja uvjeta autoprijevoznika i vozača.

Zahvaljujući funkcijama u cehovskim udruženjima, Branko Trstenjački je danas u situaciji kad se može boriti na za to predviđenoj razini. Jedan je od osnivača Udruženja hrvatskih prijevoznika i član Upravnog odbora, predsjednik je ceha Udruženja obrtnika Grada Varaždina, a istu funkciju obnaša i na županijskoj razini pri OKVŽ te je član istog ceha u HOK-u.

Branko Trstenjački danas je kandidat za predsjednika Udruženja obrtnika Grada Varaždina.

Prijevoznicima u Hrvatskoj nije lako, iako bi, smatra Branko Trstenjački, uz neke izmjene zakona to moglo biti.

– Najveći problem je naš nelogičan mirovinski zakon koji ne prati tržište. Za domaće je poslodavce radna snaga preskupa zbog prevelikih davanja državi. Za primanja profesionalnog vozača, koja u prosjeku iznose 12-15 tisuća kuna zajedno s dnevnicama – ali  dnevnice ne ulaze u ukupni zbir za mirovinsko osiguranje – u Hrvatskoj su davanja od 97 do 99 posto. Istovremeno Slovenci to plaćaju 26 do 32 posto. Vozači imaju europska primanja, ali van odlaze radi penzije. Kod nas mirovine stalno padaju – ljut je Branko Trstenjački na loše uvjete koje obrtnicima kreira država.

Nelojalna konkurencija bez kontrole

Nakon što plate puno veće namete od susjeda i ostalih europskih prijevoznika pa nemaju prostor za konkurentnost cijenama, isti im Europljani  vrbuju vozače, ali i nelojalno i nezakonito, koristeći loše sustave kontrole, odrađuju poslove na hrvatskom tržištu.

– Najveći je problem što nitko ne kontrolira dozvole za utovar u trećim zemljama. Dozvole se izdaju recipročno, ali nema kontrole pa se s jednom dozvolom obavi tko zna koliko utovara. Zbog toga tražimo sistem kontrole – decidiran je.

Zato danas  hrvatski prijevoznici kod resornog ministarstva inzistiraju na mirovinskoj reformi, koja bi se maksimalno moguće približila europskom razini.

– Tražili smo Europarlament donošenje prijedloga kojim bi mobilni radnici imali zagarantirane jednake uvjete u cijeloj Europi. Hrvatskim prijevoznicima su stranci jako zagorčali život. Za vrijeme koje vozač provede u nekoj od zemalja Europske unije, poslodavac mu mora isplatiti minimalnu brutto plaću vozača u toj zemlji. Plaća se od države do države razlikuje pa je iznos gotovo nemoguće izračunati i stalno smo u prekršaju, na što neprestano upozoravamo Ministarstvo – govori Branko Trstenjački o problemima s kojima se suočavaju  hrvatski prijevoznici.

Desetljeće borbe za manje trošarine

Jedna od olakšica s kojom se susreću svi prijevoznici Unije, a vrijedi čak i u Srbiji, je povrat dijela trošarina prijevoznicima.

– Povrat dijela trošarina tražimo cijelo desetljeće i tek sad postoji šansa da odredba bude uvrštena u novi Zakon o trošarinama.

Unatoč osjećaju lupanja glavom u zid hrvatske birokracije i lošeg zakonodavstva, neke su stvari prijevoznici uspjeli ishoditi.

– Smanjene su cijene županijske cestarine i cijene dozvola, pri registraciji kamiona od srpnja više ne treba periodični tehnički pregled za vozila mlađa od šest godina. Već uz ove promjene obrtnici uštede između pet i 10. 000 kuna godišnje. To “na prvu” ne zvuči puno, ali malo po malo…

Branko Trstenjački je u obrtnike otišao u svoji tridesetima, nakon godina odrađenih kao vozač u varaždinskim tvrtkama. Vozio je do devedesetih, a danas za volan sjedne tu i tamo kad treba pomoći.

–  Kad sam kupio drugi kamion, 1991. godine, prestao sam voziti. Vožnja mi ne fali ali mi nije niti teško.

Prije toga se nije previše premišljao hoće li u privatnike.

– Firme su bile “klimave” i odlučio sam da ću, ako već moram raditi taj posao, radije ga raditi za sebe. Malo sam novaca imao, malo posudio od rodbine i krenuo. Znao sam da znam posao pa me nije bilo strah. Od obrtništva se može zaraditi, ali je još uvijek teško biti obrtnik. Zakone smo naslijedili iz bivše države, a istovremeno se sve preokrenulo. Za svoje poslovanje ja još uvijek odgovaram cjelokupnom imovinom. Kad poduzeće ode u stečaj,  direktoru ostaje kuća i imovina. Obrtnicima ne. OIB obrta je moj OIB, znači sve mi mogu uzeti – auto, kuću, krevet, tanjur, žlice… Tako je samo u Hrvatskoj. Ja ne smijem biti bolestan. Kad je radnik u firmi bolestan, tvrtka za njega plaća dva mjeseca, a dalje nastavlja država. Obrtnik sve troškove snosi sam. Bolest znači bankrot ako nemate zaposlenih koji će održavati posao dok ste na bolovanju. Godinama tražimo promjenu zakona da obrtnici dobiju jednake uvjete kakve imaju ostali privrednici u Hrvatskoj. Također, kad moj radnik dođe tražiti kredit u banku, bankari ga baš ne gledaju blagonaklono. Kao da rade za drugorazrednog privrednika i nesigurni su klijenti – rezigniran je Branko Trstenjački.

Stroga pravila

I dok ih banke, prema svemu sudeći, često promatraju s velikim oprezom kao potencijalno neodgovorne komintente, vozači moraju slijediti i te kako stroga pravila na cesti.

– Europski zakoni o radnom vremenu vozača su jako u strogi i šofer ga ne smije probiti niti za minutu. Minuta prekovremene vožnje nakon devet radnih sati, kažnjava se  s 500 eura. Vozač devet sati smije voziti, devet spavati. U vremenu vožnje mora nakon 4,5 sati imati pauzu od 45 minuta. Sve to kontrolira tahograf, a on je strašna stvar. Imaju ga i željezničari, dok piloti imaju crnu kutiju. Tahografu se ništa ne može sakriti, a pravila su iznimno stroga i zbog tahografa ih je nemoguće zaobići – zaključuje Branko Trstenjački, jedan od uglednijih i visoko pozicioniranih županijskih autoprijevoznika.